Medjame u Samoborskom gorju

Nenad Buzjak, prof.


POLOŽAJ MEDJAMA

U Samoborskom gorju je, zahvaljujući povoljnim uvjetima, nastao fluviokrški reljef¹ s brojnim površinskim i podzemnim krškim reljefnim oblicima (ponikve, uvale, slijepe doline, spilje, jame) i hidrološkim pojavama (krška vrela, ponornice).
Medjame se nalaze u selu Dubrava Samoborska, 3 km sjeverozapadno od središta Samobora (sl. 1). To je mali krški plato ispresijecan pukotinama duž kojih je oblikovan niz podzemnih šupljina različitih dimenzija. Zbog strmih i okomitih ulaza lokalno stanovništvo ih je smatralo jamama pa je tako nastao i naziv Medjame, prostor među jamama.
Oko 500 m sjeverozapadno od Medjama dva su ponora u koje poniru dva potoka (jedan povremeno). Nakon 500 m podzemnog toka, u podnožju platoa Medjame, njihova voda izbija na površinu vjerojatno iz spilje Podzvir (Podizvir) kao istoimeni potok i iz malog bezimenog izvora čija voda pritječe Podzviru.


Slika 1: Položaj Medjama

U zanimljivosti i ljepoti Medjama danas je teško uživati jer je ovaj u Hrvatskoj jedinstveni geomorfološki lokalitet uništen odlaganjem otpada. U Medjame su bacani dijelovi automobila i čitave karoserije, kućni i klaonički otpad. Kao takve, Medjame su umjesto turističke atrakcije i učionice o krškom reljefu, postale potencijalna opasnost za zdravlje ljudi i životinja ne samo bliže okolice nego i šire budući da se onečišćenje podzemnim putem prenosi do podzemnih voda koje napajaju izvor potoka Podzvira, mali izvor do njega čija se voda ulijeva u Podzvir. Ta voda teče u potok Ludvić, a Ludvić u Gradnu pa kroz Samobor...

¹Krški reljef je oblikovan u topljivim karbonatnim stijenama (vapnencu i dolomitu) kemijskim i mehaničkim djelovanjem vode. Glavne su mu značajke podzemno otjecanje vode zbog čega je površina siromašna, a podzemlje bogato vodom, zatim tanak sloj obradivog tla i krški reljefni oblici (površinski i podzemni).
Fluviokrški reljef se javlja u područjima građenim od dolomita koji je, zbog svoje strukture podložniji mehaničkom trošenju čiji produkt (dolomitni pijesak) otežava poniranje i procjeđivanje vode u podzemlje, ili u područjima gdje se izmjenjuju bolje i slabije propusne stijene. Zbog toga se, uz krški proces, u oblikovanje reljefa uključuju još spiranje padina, padinski procesi i erozija tekućica.

KRATKA POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Zbog svoje jedinstvenosti i značenja, Medjame je do sada istraživao niz znanstvenika i stručnjaka, a rezultati istraživanja objavljivani su u znanstvenim i stručnim časopisima te zbornicima međunarodnih skupova.
Koliko je zasada poznato Medjame, odnosno "med jamami", je u svom članku o krškom reljefu okolice Samobora prvi opisao Nikola Reizer početkom 20. st.. On opisuje tri jame za koje smatra da su nastale širenjem pukotina uslijed procjeđivanja oborinske vode, zbog čega je došlo do urušavanja stropa iznad kanala. Opisao je i spilju Podzvir i objavio prvu fotografiju njenog ulaza (Reizer, 1911.).
Geolog dr. Josip Poljak detaljno opisuje spilju Podzvir i objavljuje njen nacrt (Poljak, 1933.). Medjame nije spomenuo.
Dr. Zvonimir Dugački 1950. godine objavljuje skicu platoa Medjame s ucrtanim položajem jama koje smatra rezultatom krške erozije i urušavanja. Opisao je spilju Podzvir koja je nastala djelovanjem vode duž kontakta gornjotrijaskog dolomita i nepropusnih naslaga donjotrijaskog škriljavca (Dugački, 1950.).
70-ih i 80-ih godina 20. st. istraživali su ih samoborski i zagrebački speleolozi, no rezultate svojih istraživanja nisu objavili (arhiva SOPDŽ, dipl. ing. Hrvoje Malinar usmeno). Geomorfološka istraživanja obavljena tijekom 1994. i 1995. godine dala su nove podatke o genezi i morfologiji ovih krških pojava (Buzjak, 1994., Buzjak, 1995.). 1996. godine mr. sc. Suzana Fiedler (Hrv. prirodoslovni muzej) obavila je speleobotaničko istraživanje i meteorološko mjerenje u jednoj od pukotinski šupljina, ponoru Medjame (Fiedler i Buzjak, 1997.).

GEOLOŠKI UVJETI NA PODRUČJU MEDJAMA

Područje Medjama građeno je od gornjotrijaskog dolomita koji, kao dio razlomljene navlačne mase dominantne u građi ovog dijela Samoborskog gorja, pokriva nepropusne naslage donjeg trijasa (klastiti). Dolomit je masivne strukture, neuočljive slojevitosti i niskog udjela CaCO3 - manje od 10% (Šikić i sur., 1978.). Na pojedinim mjestima (posebno u istraživanim pojavama) je vrlo lomljiv i trošan, pa je česta pojava dolomitskog pijeska, kršja i blokova stijena. Unatoč tome, njegovo okršavanje pospješeno je (uz ostale bitne činitelje) brojnim pukotinama kojima je ispresijecan, a koje su posljedica snažne tektonske aktivnosti (Buzjak, 1997.). Po takvom postanku to su jedinstvene geomorfološke pojave u ovom dijelu Hrvatske.
Južni rub platoa čini rasjedna linija smjera pružanja SZ-JI, duž koje je oblikovana dolina potoka Podzvir. Njegovo se korito djelovanjem fluvijalne erozije usijecalo u slabije otpornom dolomitu i tako doprlo do nepropusne podloge. Na području Medjama prevladavaju pukotine smjera pružanja SI-JZ, duž kojih su djelovanjem krškog procesa oblikovane istraživane speleološke pojave (Buzjak, 1997.).

SPELEOMORFOLOGIJA

Na platou Medjame nastao je niz speleoloških pojava (spilja i jama) vrlo sličnog postanka i morfologije, među kojima se ističe njih pet koje su speleolozima bile dostupne i stoga detaljnije istražene (sl. 2). To su jednostavne pukotinske šupljine s jednim kanalom bez većih odvojaka, čije pružanje odgovara smjeru pružanja pukotina kojima je predisponiran njihov postanak.

Najveći među njima je Duga jama otvora duljine 95 m. Prema istraživanjima samoborskih i zagrebačkih speleologa, njeni razgranati kanali dugi su preko 100 m, dubine između 15 i 20 m. U najvećem dijelu su zatrpani urušenim kamenjem i otpadom, pa je bilo nemoguće izmjeriti točne dimenzije. U početnom dijelu urušeni materijal je u potpunosti pregradio kanal pa taj dio izgleda kao zasebna pojava. U središnjem dijelu dio kanala je zatrpan zbog izgradnje ceste koja prelazi preko njega (sl. 2, crveno).

Zarušenim kanalom Duga jama spojena je s pojavom koju su speleolozi nazvali ponor Medjame (sl. 3). To je kosa pukotinska šupljina bez stropa s jednim, uglavnom vodoravnim, kanalom duljine 15 m u koji se ulazi kroz ljevkasti ulaz. Osim kršjem i blokovima stijena, dno kanala pokriveno je tlom nanesenim s površine. Ulazni dio obrastao je gustim biljnim pokrovom. Zasad je jedini bez znatnijeg onečišćenja, iako i u njemu ima otpada.

Ogranak Duge jame je i jama Jamica, čiji se ulaz nalazi oko 7 m južno od središnjeg dijela Duge jame. Jamica je duboka 9, a duga 11 m. Nakon užeg ulaza kanal se širi i do 4 m, a zatim se sužava i nastavlja u neprolaznoj pukotini. Ona se može pratiti na površini, a pruža se prema Dugoj jami okomito na njen kanal. Ulazni otvor jame Jamice je manji (3 x 0,5 m) jer nije došlo do urušavanja stropa duž cijelog kanala. U kanalu ima otpada.

Sličnih osobina kao i Duga jama je Velika jaruga koja se nalazi na samom rubu platoa Medjame, gdje se on strmo ruši prema dolini potoka Podzvir. Osim sličnog smjera pružanja (SI-JZ), slična je i morfologija kanala. Prema ranijim istraživanjima samoborskih speleologa, Velika jaruga je duga 73 m i duboka 26 m. Zbog toga što je urušavanje zatrpalo dio kanala, danas je duga 45 m. Zbog urušavanja stropa nad dijelom kanala, ulazni otvor je gotovo jednake duljine (36 m) i širine (1-3 m) kao i kanal. U dijelu iznad kojeg nije došlo do potpunog urušavanja, kanal je najdublji (-19 m), a u ostalim dijelovima gdje je zatrpan dijelovima stropa dubina je najviše 11 m (Buzjak, 1994.). Najveći dio kanala ima velike količine otpada.
Pukotina duž koje je Velika jaruga nastavlja se prema sjeveroistoku i jugozapadu od njenog glavnog kanala i može se pratiti na površini. Jedna pukotina nastavlja se iz kanala prema sjeveru i prolazna je u duljini od 4 m, ali je dalje zarušena i preuska.

Uz lako uočljivu pukotinu koja se iz Velike jaruge nastavlja prema sjeveru, pruža se još jedna duž koje je nastala jama Dubrava. Urušavanjem dijela stropa otvorila su se dva manja ulaza. I njen kanal je pukotinskog presjeka, te se kao i kanal jame Jamice pruža okomito na glavne pukotine. Spušta se do dubine od 11 m. Visina kanala je oko 8 m, a širina uglavnom do 1 m. Nakon 14 m duljine završava u pukotini koja je preuska za nastavak istraživanja. Danas je istraživanje nemoguće zbog otpada.

Još jedna posebnost platoa Medjame su paralelna žljebasta ulegnuća preko 100 m duga, do 2,5 m široka i na pojedinim mjestima do 0,8 m duboka. Pružaju se između Duge jame i Velike jaruge. Međusobno su spojena manjim pukotinama različitih dimenzija i smjerova pružanja. Ona ukazuju na postojanje sličnih pukotina, a možda i većih kanala u podzemlju. Vrlo interesantno je i ulegnuće četvrtastog tlocrta u blizini jame Dubrava.


Slika 2: Tlocrt Medjama s pojavama, pukotinama i udubljenjimana površini (u tumaču oznake 2, 3 i 4)

BOTANIKA I EKOLOŠKI UVJETI

Tijekom speleobotaničkih istraživanja popisane su biljke u okolici ulaza i ponoru Medjame (sl. 3). Od ekoloških čimbenika mjereni su trenutačna temperatura i vlaga zraka te osvijetljenost.
Ponor Medjame nalazi se u šumskoj asocijaciji Fagetum croaticum australe Horv. 1938. koja obuhvaća bukove šume kontinentalnih predjela. Floristički sastav u blizini objekta odgovara toj šumskoj zajednici s vrstama Fagus sylvatica, Carpinus betulus L., Acer campestre L. i Castane sativa u sloju drveća, Crategus monogyna, Ruscus aculeatus, Corylus avelana i Ilex aquifolium u sloju grmlja, te Aposeris foetida, Epimedium alpinum L., Gentiana asclepiadea, Asarum europaeum u prizemnom raslinju. Od paprati zabilježene su vrste Polypodium vulgare, Asplenium trichomanes L. i Pteridium aquilinum (Fiedler i Buzjak, 1997.). Za razliku od vanjske vegetacije, u ponoru Medjame raste 9 vrsta paprati koje zauzimaju najveći dio ulaznoga dijela. Osim paprati, zabilježeno je još 18 vrsta višeg bilja od kojih je vrsta Hedera helix bila najzastupljenija.
Razlika u florističkom sastavu između okolne šume i ponora Medjame uzrokovana je najvećim dijelom mikroklimatskim uvjetima - smanjenom osvijetljenošću, nižom temperaturom i povećanom relativnom vlagom zraka (tab. 1), što je omogućilo razvoj tako velikom broju vrsta i primjeraka paprati na malom prostoru.

Pitanje za kraj: ako je relativno mali ponor Medjame tako bogat životom, što je sve uništeno u većim jamama Medjama?


Slika 3: Ponor Medjame s mjernim točkama 1, 2 i 3 (Fiedler i Buzjak 1997.)

Tablica 1: Rezultati mjerenja trenutačne temperature zraka (t), relativne vlage zraka (h) i osvijetljenosti (I) u ponoru Medjame

LITERATURA

Buzjak, N., 1994.: Onečišćenje podzemlja u kršu (na primjeru Medjama kraj Samobora), Priroda 84/801-802, 13-14

Buzjak, N., Perica D., Gregurić Z., 1996.: Speleološki objekti Samoborskog gorja, 1. hrv. geografski kongres (Zbornik radova), 143-150, HGD, Zagreb

Buzjak, N., 1997.: Medjame (Samoborsko gorje, Croatia) – an example of forming speleological features in Upper Triassic dolomite, Acta Carsologica XXVI/2, 279-293

Dugački, Z., 1949-50: Žumberačka gora, Geografski glasnik XI-XII, 97-116

Fiedler, S., Buzjak, N., 1997.: Speleobotanical characteristics of the Medjame ponor, Proceedings of the 12th International Congress of Speleology, vol. 3, 301-303

Poljak, J., 1933.: Nekoje pećine Zagrebačke i Samoborske gore, Hrvatski planinar, 10, 305-313

Reizer, N. 1911: Pojava krša u samoborskoj okolici. Glasnik Hrv. prirodosl. društva, 23/3, 22-39; 23/4, 14-33

Šikić, K., Basch O., Šimunić A., 1978.: Osnovna geološka karta 1:100 000, list Zagreb L 33-80, IGI Zagreb, SGZ, Beograd